Predsjednik HDZ BiH Dragan Čović i predsjednik HDZ 1990. Božo Ljubić, kao što je već poznato odbili su, na sinoćenjem sastanku, prijedlog lidera SDP-a i SDA Zlatka Lagumdžije i Sulejmana Tihića o raspodijeli ministarskih pozicija u Vladi F BiH i Vijeću ministara BiH.
Lagumdžija i Tihić predložili su da u budućoj federalnoj vladi 7 pozicija uključujući i premijersku pripadne SDP-u, 5 Stranci demokratske akcije, a 4 pozicije „hrvatskom bloku", od čega bi tri ministarstva pripala HDZ BiH, a jedno HDZ 1990.
U vijeću ministara od tri hrvatske pozicije „hrvatskom bloku" ponuđene su dvije, uključujući i premijersku, dok bi SDP uzeo jedno hrvatsko mjesto".
Predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija tvrdi kako je SDP multietnička stranka, time i hrvatska , te da SDP ima pravo na jednu hrvatsku ministarsku poziciju u Vladi F BiH i Vijeću ministara, što mu Čović i Ljubić osporavaju
Uzmu li se izborni rezultati, kao jedan od najvažnijih pokazatelja multietničnosti neke stranke onda se lako može zaključiti kako je ono što tvrdi Lagumdžija u sukobu s činjenicama. SDP je, na proteklim izborima, naime, osvojio oko 2,5 posto glasova hrvatskih birača, 1,5 posto glasova srpskih birača, dok su preostali 96 posto glasova SDP-a, glasovi građana Bošnjaka, ili onih koji se nacionalno ne izjašanjavaju. Izborni rezultati, dakle, pokazuju kako je SDP predstavnik bošnjačke političke volje, a s osvojenih 27,5 posto glasova bošnjačkog biračkog tjela, predstavlja nešto više od četvrtine bošnjačkih birača, dok istovremeno nije stekao nikakvu legitimaciju predstavljati Hrvate ili Srbe u vlasti F BiH i BiH.
Prema Petritschevim oktroiranim ustavnim amandmanima 8 ministarskih pozicija u Vladi F BiH pripada Bošnjacima, 5 Hrvatima i 3 Srbima. Prema Poslovniku o radu Vlade odluke se donose većinom, s tim da u tu većinu treba biti uključen glas najmanje jednog ministra iz svakog konstitutivnog naroda.
SDP i SDA koji su za sebe predložile popunu svih bošnjačkih i svih srpskih pozicija u Vladi F BiH, otimanjem jedne hrvatske pozicije u Vladi Federacije BiH bili bi u situaciju da svoju političku volju nametnu i Hrvatima i Srbima, koji su već odavno samo konstitutivan narod na papiru. Takve bi odluke Vlade, na koje 4 ministra iz „hrvatskog bloka" ne bi uopće mogli utjecati, bile nominalno u skladu s Ustavom i Poslovnikom o radu Vlade F BiH. Lagumdžija i Tihić mogli bi reći da su takve odluke, koje zapravo predstavljaju nametanje bošnjačke političke volje Hrvatima, u skladu s odredbama o ravnopravnosti naroda, jer je za njih glasao i jedan hrvatski ministar iz SDP-a, stranke koja je, ponavljamo, dobila oko 2,5 posto glasova hrvatskih građana, i da su Hrvati ravnopravni u Federaciji.
Isti je slučaj i s odlučivanjem u Vijeću ministara gdje se odluke donose većnom glasova, koja uključuje glasove jedne trećine (ili jednog ministra) članova Vijeća ministara iz svakog konstitutivnog naroda.
S otimanjem samo jedne hrvatske ministarske pozicije u Vijeću ministara i Vladi F BiH Lagumdžija i Tihić ostvarili bi, zapravo, potpunu majorizaciju Hrvata. Da su Čović i Ljubić prihvatili takav prijedlog, ministri iz dva HDZ-a bili bi samo multietnički ukras bošnjačke vlasti u F BiH, a ne bi mogli utjecati ni na odluke Vijeća ministara, dakle bili bi dekonstituirani i u izvršnoj vlasti BiH. Prihvaćanjem takvog prijedloga prihvatili bi politički pokop Hrvata u BiH. Ne radi se, dakle, ovdje o borbi za fotelje, već o borbi za opstanak Hrvata, kao konstitutivnog i suverenog naroda u BiH.